Kada sam se porodila, moje divljenje prema majkama je poraslo do neogranicenih vrijednosti. Jos vise prema onim majkama koje imaju vise djece - jer, niko od nas ne zna kakav će biti njegov porod, ali svako ko ga je jednom prosao, (uzevsi u obzir da svako razlicito tolerise bol i gleda na cin poroda, da svakome to nosi sasvim njemu jedinstvenu vrijednost, i svako ulazi sa određenim pretpostavkama o tome u cin radanja,) i odlucio se nakon tog, nedvojbeno bolnog i olaksavajućeg iskustva, ponovo dozivjeti to isto, ne znajući nista osim da će biti ponovo bolno i oslobađajuće. Znaci, svjesno odabrati podnijeti bol, nepojmljivu aparatu koji je pretvara u mjerne jedinice ali ne moze stvarno pojmiti niti izmjeriti, bol neuporedivu sa bilo kojom drugom, prethodno iskušenom boli, jacu od svake prethodne boli - to moze samo odabrati Majka. Postati jednom majka, znaci reprogramirati se, znaci nikada vise ne biti isti, znaci postati ostvaren i nepobjediv, sa neogranicenim kapacitetom ulaganja u rast voljenog rođenog bića, cije je srce lupalo uporedo s tvojim, cije je tijelo sraslo sa tvojim, ne skodeći mu, kao sto samo dijete moze postojati u majci. Ne mogu reći da postoji ista cime sam vise fascinirana nego tom simbiozom, tim zajednicnim rastom, tim pomjeranjem granica tijela -cinjenicom da ti se organi stisnu, a rade, da ti tijelo naoko ogranicenog kapaciteta proizvodi sve potrebno za jos jedno tijelo u razvoju... Da ti se kosti razdvajaju, a hodas, da ti se vilica odvoji pri porodu, a prezivis... Samom cinjenicom da u tebi raste "strano tijelo" a tvoje tijelo ne samo da ga ne registruje kao takvo (a tesko da će ikada biti nesto "strano" i veće) nego se svo usmjeri da opskbi tog rastućeg "uljeza" svim onim sto mu je potrebno, pod prijetnjom vlastite stete. Naravno da majke urade sve da poravnaju stetu i naravno da su i prije samog cina poroda usmjerene da tu sjemenku zivota ispod srca opskrbe sa svim onim sto joj je potrebno da bi kasnije isklijala u najljepsi cvijet, upornoscu kakva se samo tada ima.
