Kada sam odlučila da želim postati majka, ovo su bile moje dvojbe... (dio prvi: Karijera ili dijete?)

Pored toga jesam li zaista spremna za taj "poduhvat" i da li je pravo vrijeme, druga pitanja su se ticala mene kao mene.

Moja je situacija slijedeća bila u tom trenutku:
Hari je radio, jedini, ja sam radila isto tako, ali više na građenju nečega što će se u budućnosti isplatiti:

1. Pohađala sam kurs njemačkog jezika, s ciljem da dosegnem nivo B2, koji će mi dati tečnost u govoru, ali i otvoriti vrata za prijevod diplome i tržiste rada, gdje bih, kada bih uspjela s tim, imala velike šanse za zaposlenje (Što mi je kasnije upravo bilo jedna od otežavajućih okolnosti - bila sam nadohvat ruke B2 certifikatu po samom početku kursa, jer sam se po kvalitetu odvajala od ostalih učesnika kursa, i već i sama bila proglašena "štreberom" od strane kolega, a izdvojena kao najbolja i od strane profesorica). 
2. Radila sam neplaćenu praksu u obdaništu, kako bih istovremeno savladala terminologiju pedagošku i psihološku (to je bila moja ideja: A ustvari sam uz djecu naučila pričati njemački bez straha), i osigurala sebi da mi diploma bude prevedena onako kako bih ja voljela
3. Radila sam kod jedne porodice, kao kućna pomoćnica.

Ono što mi je bilo naklonjeno je činjenica da su u sva tri ta polja došle neke olakšice, (vjerovatno) kao rezultat toga kakva sam ja.

1. Imam prirodni dar za jezike, i sama činjenica da sam mogla drugima objašnjavati neke stvari koje nisu razumjeli, mi je pomogla da savladam svoj strah od pričanja. 

(I to vam je jedan od mojih zlatnih životnih pravila: Kada se bojite nečega, fokusirajte se na druge ljude: Uvijek ćete otkriti ili da je i njih strah, pa ćete se osjećati bolje, jer niste sami, ili ćete shvatiti da je njih strah, pa ćete se truditi oko njih, da ih toga oslobodite, pa ćete s vremenom izgubiti svoj strah)
  
   2.Obožavam djecu, a i odabrala sam svoj poziv, tako da je s lakoćom bilo raditi i besplatno tu praksu - djeca su me lako zavolila, pošto sam smirena, nasmijana i stručna, i većina kolega, a posebne simpatije sam dobila od svoje "šefice" ili kako ovdje to zovu "voditeljice", kojoj se svidio moj pristup, spontanost i iskenost, pa smo i dan danas svi u kontaktu. Pogotovo upravo sa šeficom. Obraća mi se za mišljenje za mnoge teme, što stručne što ljudske. Živim u komšiluku,tako sa često srećem i roditelje i djecu, i uvijek mi se obraduju, skoro svi (naravno da ima i onih koji me nisu gotivili, ali to je opet njihovo pravo).

  3. Porodica kod koje sam radila kao kućna pomoćnica je bila tako fina i ljubazna, i istini za volju, to mi je bilo s lakoćom, koliko su bili čisti, a imala sam dnevnicu visoku. Oni su bili kao melem za dušu, kupovali mi poklone za Božić, za svetog Nikolu, za rođendan, i na kraju, dali za mog Maka da mu nešto kupim. Isto su mi rekli da su prezadovoljni samnom, i da bi voljeli kada se oporavim da se vratim nazad.

Kad je sve išlo ovako kako je išlo, bila sam pred velikom dvojbom - možete pretpostaviti kojom:
Da li nastaviti "ganjati karijeru" ili se odlučiti za poduhvat: Imati dijete!

Poduhvat imati dijete

Svi koji me znaju, znaju da sam odgovorna. Ali količina odgovornosti koju trebaš imati za imati dijete, u mojoj glavi je bila ogromna. Prvo sam na tome trebala raditi, da li sam spremna na tu odgovornost. Jer, prepadaju te priče drugih:

• Kad ti se rodi dijete, nećeš imati ni za šta vremena (opet one kletve): Zamislite moje zaprepraštenje kada mi je moja kuma rekla da joj dijete skoro svaki dan prespava po cijeli dan - Ja kontam: Kako onda da nemaš vremena ni za šta? - I skontala sam, očigledno sam pogrešne roditelje slušala, koji nisu znali da ne budu sebični, i bivali su rezervisani naspram svog djeteta - i nervozni kad bi ih dijete "prekinulo" u njihovim aktivnostima - sad oprostite jer ću opsovati, ali *bem ja takve roditelje. Ako nisi bio spreman na to, onda nisi trebao ni da imaš dijete. Tačka. Kome god se ne sviđa ovo što sam rekla, nek mi se uopšte ne obraća, nego nek se zapita. Niko vas nije natjerao, ako jeste, sami ste sebi dozvolili.

Otuda moja jedna "kriza" pred kraj trudnoće - hoću li se moći odreći "svog vremena" - hoću li se moći odreći svoje sebičnosti, npr. neću moći više pisati kad budem htjela, neću imati vremena za crtanje. 

Opet ću ponoviti za sve mame koje će tek da se usude za ovaj poduhvat MISLITE GUZOM! 

VI ĆETE ISPOD SRCA DA NOSITE TO DIJETE - VI ĆETE DA GA DONESETE NA OVAJ SVIJET. Može vam pomoći medicina, može vam pomoći ako je vaš brižni muž uz vas na porodu, ali opet VI to RADITE! I VI; samo vi, treba da odlučite kada ste spremne da sebi pridodate tu odgovornost.

(Pisala sam još jednom tekst o tome kako se žene u trudnoći promjene: možete ga pronaći na ovom linku:
https://ph8enix.blogspot.de/2015/03/moje-tijelo-moja-beba.html )

Šta znači Misliti guzom?

Na ideju sam došla spontano, kada me prijateljica pitala kako je prošao porod, a trudna je, i rekla kao da je čitala da treba hodati i da se lakše porodiš. Ja sam se prvo nasmijala u sebi sjetivši se svog poroda. Prvo da naglasim da sam ja fakat hodala, jer to inače i radim, i bez trudnoće, zato jer sam aktivna i uživam u tome. Mislila s guzom, i tada, pa sam hodala, a vala i čučala do zadnjeg dana, na opšte zaprepaštenje ljudi (slika sa stomakom) jer su mislili da ću se "istom" poroditi (a meni to jednostavno prirodno dolazilo). Elem, rekla sam joj da ne sakuplja statistike o porodima i kako su prošli jer to nije ni bitno, a ono što jeste bitno je da ugađa sebi (misli guzom). To znači da sluša svoje tijelo, da jede ono što joj se traži, radi ono što joj se radi i staje ondje gdje joj se staje. Misliti guzom znači biti potpuno oslonjen na sebe i slušati se, ne dati se omesti nekim savjetima - de ovo ili nemoj ono, čak iako su "u knjigama". Naravno da ne savjetujem da idete na banji-jumping jer vam "tijelo kaže". Ako vam se trudnima ide na banji-jumping, prvo idite psihologu da vidite jeste "svi svoji". Uredu je poslušati kada kažu hodajte puno, ili jedite to i to, ali opet, u onolikoj mjeri koliko vama odgovara. Ja npr. Nisam uzimala tablete za željezo jer su uzorkovale zatvor, a ja na početku trudnoće nisam htjela da razbijam glavu jer me stomak boli zbog zatvora ili jer nešto nije s bebom uredu - tako da sam "rizikovala" i isčitala koji prirodni preparati su dobri za podizanje nivoa željeza i od njih opet odabrala one što meni gode. Za par sedmica vratilo se željezo iznad prosjeka. Mislila sam guzom.

Sam pojam Misliti guzom, nama je donijela Edita, naša edukatorica i zabavljačica na seminaru Terapija traume metodom psihodrame, koju sam završila u UŽ "Seka" u Goraždu (o tome neki drugi put i opširnije). Ona je to nekako ubacila u koncept psihodrame, ustvari dio tog koncepta - Brige za sebe, njegovanje svoje "Božanske iskre" ( Jakob Moreno). I meni je još tada tako legao, kao koncept, i brzo sam ga primjenila u praksu, jer svako od nas to može - slušati svoje tijelo i pratiti ga.

Eh, zato je to moj savjet svim trudnicama, ali i svim ljudima - Mislite guzom i širite filozofiju "razmišljanja guzom". Kada se svako za sebe pobrine, automatski svijet postaje mjesto zdravijih i zadovoljnijih ljudi.

I da, recite i koju lijepu riječ o meni i Editi Ostojić, mojoj životnoj učiteljici. O njoj možete (i trebate) više saznati kucanjem u Google njenog imena, a o meni možete više saznati ako budete čitali što pišem ili pitali što vas zanima.

A ja ću se opet nekada vratiti na Editu... Jer ona je Majčinstvo u svom najljepšem ruhu.