(De)romantizovanje majčinstva

Majčinstvo je predstavljano kao da nema teškoća, ili, kao da su teškoće koje se dese, u potpunosti zasjenjene majčinskom ljubavlju i razumijevanjem. Kao da je svaka žena predodređena za majčinstvo, i činom rađanja posjeduje znanje o tom biću, koje je njome bilo omeđeno devet (više ili manje) mjeseci. Kao da je tih devet mjeseci bilo dovoljno da se uživi u ulogu majke, izoštri čula za potrebe malog stvorenjceta koje sada naziva svojim djetetom, i sada, kada je ono tu, ona spontano uranja u more novih, nikada znanih poduhvata, redovno zapljuskivana valovima hormona.

Majka je ljudsko biće sa potrebama, koje su posredstvom djeteta sputane. Jasno je da su razlozi opravdani i da smo odgovorne za dobrobit bića u nastanku, ali to ne mjenja činjenicu da uskraćena potreba vodi do frustracije, da osjećamo s vremena na vrijeme i ljutnju, koja je sasvim prirodna kada ti neko zadire u granice. Logika kaže: Ono ni ne zna šta čini, samim tim je i nedužno, ali tijelo izmučeno nespavanjem, nedostatkom ritma, neredovnim obrocima, odgađanim potrebama reaguje prirodno štićenjem. Jer nikad u životu nije naš lični prostor bio manje naš i ličan. Konstantno se u njemu nalazi još jedno ljudsko biće i proces je navike da se ono u njega prihvati. Neki to rade spontano, kao što prihvate i sudbinu, i ponašaju se prema njoj bez apsolutnog otpora, a kome god je, kao meni, trebalo vremena da uopšte napravim svoje granice takvim da bi njima bila zadovoljna, zahtjeva trud.
I baš u tome je veličina majčinstva. Ne u tihom podnošenju sudbe, nego u aktivnom prihvatanju iste. Veličina je u prelaženju preko granice bola, prihvatanju nespavanja i mnogih drugih frustrirajućih situacija kao koraka do dobrobiti osobe koja nisi ti. Voljeti i htjeti uprkos svemu tome. Stremiti neovisno o tome ka zadovoljenju očiju punih tebe, nosića koji se okreće prema tebi u pokušaju da osjeti tvoj miris, koji ga smiruje, uhu koje se opija tvojim glasom.

Biti majka znači pomiriti se s tim da je dovoljna naplata za sve to jednostavno vidjeti osmijeh svoga djeteta, koji ti govori: Radiš dobro. 

Ono što ne čujete, a tiče vas se

O porodu i onome do samog čina donošenja djeteta na svijet čula sam. Žene su rado dijelile iskustva, iako, sada kada se osvrnem, mogu reći, sasvim pristrano. Šta mislim pod tim?
Iskustvo poroda je uglavnom bilo ovako opisano: Sve zaboraviš onog trenutka kada dijete uzmeš u ruke. Šta zaboraviš? To je, kao namjerno zapostavljeno, jer, nije bitno, Dijete Ti Je u Rukama. Živo. Ti si isto živa: Držiš Svoje (Vaše) Dijete U Rukama. Nije da nije tako. Živiš ti, i živiš u tom trenutku pobjede nad samom sobom, jer si iz svoje najveće muke stvorila nešto u amanet vremenu koje tek dolazi, ali hej... Nije sad, živiš ti, kao nastavlja se život: Ti i ono, zauvijek sjedinjeni u ljubav koja se ne da opisati i najveća i najljepša i najdivnija.
O ovome ti niko neće pričati, a ja hoću, da se ne bi desili trenuci kao meni, kada sam se osjećala kao prevarenom;
1. Porod je prirodan proces: tijelo samo radi zajedno s tobom, i on je kombinacija tvog napora i prirodnog procesa tvog tijela: oslobađanju od nečega što percipira kao zrelo za život van tebe. Tijelo je mudro. Pratiš ga i znat ćeš kako raditi. I da, znat ćeš kada krene porod. Eh, tu je ta caka, taj dio koji ti niko ne govori: Kada krene porod. Porod nije samo proces "donošenja novog života", porod počinje mnogo prije, pripremom: procesom otvaranja. (A kažu moraš biti otvoren za novo 😂. Ovo je bukvalno to.) To je bolniji dio od poroda. Naravno da je i on prirodan, ali je nekako takav da mi se činio kao da je suprotan od samog čina poroda. Jer, porod je puštanje niz rijeku (kontrakcija), dok je ovaj proces više kroćenje rijeke. Šta se dešava? Osjetiš kako u tebi nadolazi neka snaga, koju opet, treba da nadjačaš. Nadjačavaš je disanjem. Pratiš je od njenog začetka, preko jačanja, do malaksavanja: izdisanjem. To nije kao u filmovima ono plitko, kratko i brzo disanje, baš suprotno. To je više uzimanje daha kao pred ronjenje. I onda, izdišeš zrak, svom dužinom bola, a on se sa dužinom daha, osmanjuje. Na početku je bol isto mali, i kratak. I postepeno se povećava. I ti osjećaš kako raste i kako treba da pojačavaš izdisanje. Međutim, pred sami čin poroda, intezitet bola raste od 0 do preko 100 u sekundama, kao da skoči. Tu više ne možeš da ga ukrotiš, sve da hoćeš, ali i ne trebaš, jer to je dio kada tijelo preuzima, a ti treba samo da se pustiš. I da ga pratiš. To je znači proces naštimavanja na neki unutrašnji ritam. I onda, ples. Sad, kod svakog je različito koliko dugo traju ove dvije, jedna na drugu naslonjene, faze. Kod nekog jako kratko, s kod mene, blago mi se jesam jaka, preko 24 sata. Čin donošenja djeteta na svijet, možda nekih 30ak minuta. Ne se bojati, svaka od nas je posebna, i svaka ima svoju priču i svoju percepciju bola i svoje nošenje s njim. Možda tebi sve ovo bude sasvim lako. I brzo. Ja samo želim da znaš da ima tu više od "kada uzmeš dijete u ruke sve zaboraviš".
Na kraju krajeva, o samom porodu ćeš štošta pročitati, ali ne i onome poslije. Nekako imaš dojam, da je porod "nešto najteže" u svemu tome. Vrhunac jednog zaokruženog procesa jeste, ali kraj, nije.
2. Nakon poroda: Tvoje tijelo. Stomak se ispuhuje, maternica polako spušta... Onda slijedi krvarenje. Oslobađanje viška krvi, jer je volumen krvi u tebi postao dvostruk u trudnoći, da bi bio dovoljan za tebe i bebu. Veliki dio tvoje težine i jeste ta krv. Na početku će to krvarenje biti obilnije, a onda će postepeno da se smanjuje, sve dok se u nekom trenutku ne zamjeni uobičajenim sekretom. Doduše, on će biti nešto gušći, jer dojenje smanjuje vlažnost, ali, ne brini. Kao što već rekoh, tijelo je mudro, i ono se samo, ako uvažavaš njegova ograničenja, regenerira. Ponovit ću opet, slušaj se, i radi onako kako ti je prijatno. Princip prijatnost/neprijatnost kao po rođenju, postaje primaran. Jer, ipak, i jesi se još jednom rodila. Duplicirala si se.
3. "Najteže je djecu podići na noge", kaže meni moja mama, sada, kada to i sama vidim. Da li da te ne bi preplašile, ili iz nekog drugog razloga, žene progovore o periodu nakon poroda, tek onda kada si i sama u tom periodu. To je kao nepisani zakon, koji se ne krši. Sve što ti daju prije toga su sve iste nejasne predstave, uvijek opisane istim riječima, kao da su pohađale kurs, gdje su, svaka ponaosob učile iste fraze. Ili, kao da se to s generacije na generaciju prenosilo. "Sve se izdrži","Šta ti je majka.","Jedna je majka.","Sve to prođe." Blisko onome Sve se zaboravi kad uzmeš dijete u ruke. Ja nisam zaboravila, ali sam imala bitnije: Biti mome malenom na raspolaganju, onoliko koliko mi je moje još ranjeno tijelo omogućavalo. Pusti da ti se pomogne, ali i prati koliko ti pomoći treba. Pronađi balans između: Ne mogu sama i To je lako za mene, sama ti. Ne dozvoli da neko za tebe radi ono što možeš, ali isto tako, da ti radiš ono što ne možeš. Tempo je samo tvoj. Mnogo je novoga za tebe, i uzmi sebi vrijeme. Ti najbolje znaš koliko ti treba. Tu stvarno nemaš niti kome, niti šta da dokazuješ. Prihvati svoju sposobnost, ali i svoju ranjivost, i daj im objema pažnju.
Kada osjetiš da ti nedostaje podrška, traži je. Ne dozvoli da se zaustave na: Sve se to preživi! Pitaj kako, šta je pomagalo, šta se to sve preživi... Jeste veliko ohrabrenje vidjeti da je dijete zadovoljno, nahranjeno, da mirno spava, kao anđeo, da ga ništa ne boli. Osjetiš se kao roditelj svrsishodan. Ali, hormoni u nama plešu, dugo dugo... Istovremeno nas čine jakima i osjetljivima. To je uredu, nisi sama u tome. Obrati se onima koji će te saslušati, bez osude.
4. Uredu je ako nisi savršena. Mit je da postoji majka koja zna šta dijete hoće. Uvijek. Ustvari, češće su majke koje posvećeno slušaju i pokušavaju da prozru, do trenutka kada pogode. Do tada, pogriješe. Ali, ne prestaju sa pogađanjem. To je kao kada pokušavaš da odsviraš ton koji si čula. Pokušavaš sve dok se čuto i odsvirano ne podudare. Samo hrabro! Biti dobra mama znači osloniti se na svoje resurse, onoliko koliko je moguće - kada mogneš više, dat ćeš više. Žrtvovanje sebe u bilo kojem smislu dugoročno šteti kako tebi, tako i tvom djetetu: Njemu treba više od svega da ti traješ, da budeš pored njega. Nekad mu ne možeš odmah ublažiti bol, ali možeš biti pored njega. I to je sasvim dovoljno. Daj mu onoliko od sebe koliko možeš!
Opet ću ti ponoviti, ne zaboravi, misli guzom. Uzmi sebi vrijeme. Nekad će to biti 5 minuta, nekada 30, nekada minuta. Kada dođe vrijeme za predah, oslušni se, potapši po ramenu, i udahni, sasvim polako. Neće se svijet srušiti za to vrijeme. Kad se vratiš nazad, sve će te čekati pomalo isto kakvim si ga ostavila, pomalo promijenjeno. A takva ćeš biti i ti.