Majčinstvo je predstavljano kao da nema teškoća, ili, kao da su teškoće koje se dese, u potpunosti zasjenjene majčinskom ljubavlju i razumijevanjem. Kao da je svaka žena predodređena za majčinstvo, i činom rađanja posjeduje znanje o tom biću, koje je njome bilo omeđeno devet (više ili manje) mjeseci. Kao da je tih devet mjeseci bilo dovoljno da se uživi u ulogu majke, izoštri čula za potrebe malog stvorenjceta koje sada naziva svojim djetetom, i sada, kada je ono tu, ona spontano uranja u more novih, nikada znanih poduhvata, redovno zapljuskivana valovima hormona.
Majka je ljudsko biće sa potrebama, koje su posredstvom djeteta sputane. Jasno je da su razlozi opravdani i da smo odgovorne za dobrobit bića u nastanku, ali to ne mjenja činjenicu da uskraćena potreba vodi do frustracije, da osjećamo s vremena na vrijeme i ljutnju, koja je sasvim prirodna kada ti neko zadire u granice. Logika kaže: Ono ni ne zna šta čini, samim tim je i nedužno, ali tijelo izmučeno nespavanjem, nedostatkom ritma, neredovnim obrocima, odgađanim potrebama reaguje prirodno štićenjem. Jer nikad u životu nije naš lični prostor bio manje naš i ličan. Konstantno se u njemu nalazi još jedno ljudsko biće i proces je navike da se ono u njega prihvati. Neki to rade spontano, kao što prihvate i sudbinu, i ponašaju se prema njoj bez apsolutnog otpora, a kome god je, kao meni, trebalo vremena da uopšte napravim svoje granice takvim da bi njima bila zadovoljna, zahtjeva trud.
I baš u tome je veličina majčinstva. Ne u tihom podnošenju sudbe, nego u aktivnom prihvatanju iste. Veličina je u prelaženju preko granice bola, prihvatanju nespavanja i mnogih drugih frustrirajućih situacija kao koraka do dobrobiti osobe koja nisi ti. Voljeti i htjeti uprkos svemu tome. Stremiti neovisno o tome ka zadovoljenju očiju punih tebe, nosića koji se okreće prema tebi u pokušaju da osjeti tvoj miris, koji ga smiruje, uhu koje se opija tvojim glasom.
Biti majka znači pomiriti se s tim da je dovoljna naplata za sve to jednostavno vidjeti osmijeh svoga djeteta, koji ti govori: Radiš dobro.
Majka je ljudsko biće sa potrebama, koje su posredstvom djeteta sputane. Jasno je da su razlozi opravdani i da smo odgovorne za dobrobit bića u nastanku, ali to ne mjenja činjenicu da uskraćena potreba vodi do frustracije, da osjećamo s vremena na vrijeme i ljutnju, koja je sasvim prirodna kada ti neko zadire u granice. Logika kaže: Ono ni ne zna šta čini, samim tim je i nedužno, ali tijelo izmučeno nespavanjem, nedostatkom ritma, neredovnim obrocima, odgađanim potrebama reaguje prirodno štićenjem. Jer nikad u životu nije naš lični prostor bio manje naš i ličan. Konstantno se u njemu nalazi još jedno ljudsko biće i proces je navike da se ono u njega prihvati. Neki to rade spontano, kao što prihvate i sudbinu, i ponašaju se prema njoj bez apsolutnog otpora, a kome god je, kao meni, trebalo vremena da uopšte napravim svoje granice takvim da bi njima bila zadovoljna, zahtjeva trud.
I baš u tome je veličina majčinstva. Ne u tihom podnošenju sudbe, nego u aktivnom prihvatanju iste. Veličina je u prelaženju preko granice bola, prihvatanju nespavanja i mnogih drugih frustrirajućih situacija kao koraka do dobrobiti osobe koja nisi ti. Voljeti i htjeti uprkos svemu tome. Stremiti neovisno o tome ka zadovoljenju očiju punih tebe, nosića koji se okreće prema tebi u pokušaju da osjeti tvoj miris, koji ga smiruje, uhu koje se opija tvojim glasom.
Biti majka znači pomiriti se s tim da je dovoljna naplata za sve to jednostavno vidjeti osmijeh svoga djeteta, koji ti govori: Radiš dobro.
Nema komentara:
Objavi komentar