Devet

Budim se i već osluškujem, prstima, kako lezis. Smjesim se i cekam, da hemija mojih osjećanja kroz krv dotece i do tvog krvotoka, kao da ti saljem poruku koju samo ti razumjeti mozes. Ponekad, ta ista hemija, krene i u smjeru moje glave, i udari mi na oci, u vidu tankog sloja suza, koje samo orose kapke, ali ne kanu, nego, kao ociste ocne vjeđe, i kombinovane sa osmijehom, i smirenim dahom, daju utisak spremnosti za ono sto dan donosi. A ti, ponekad, uzvratis odmah nekim pokretom, kao da kazes, tu sam i osjetio sam. Devet je mjeseci kako skladno zivimo u ovom jednom tijelu. Nikada nisam mogla naslutiti da ćemo se tako obostrano prihvatiti. Devet mjeseci zivis u meni, bez ijednog znaka otpora. Bez mucnina, bez zgaravica, kao da si nadograđeni dio mene, ali za koji je uvijek postojao predviđen prostor i koji se savrseno uklopio u, za njega, predviđeno mjesto. Naravno, vidim ja kako se moje tijelo oblikuje da bi tvoje imalo taj jednako potreban prostor za biti zivim, ali to se desava tako postepeno, da imam vremena da svaki centimetar postajanja drugacijom pojmim i prihvatim. Nenametljiv, kao i ja, ostavljas trag, ali tako pazljivo i s tolikim obzirom, da mi je dojam da jednom kada budemo dva tijela, ja ću biti ista ona koja sam bila i prije tebe. Ovdje mislim samo na kalup tijela ipak. Jer, nemoguće je, da nakon ovih nasih mjeseci skupa i svega onoga sto će uslijediti, budem opet, bas ista, ona od prije. Toliko sam se sazivljavala sa tobom od saznanja da si tu, preko prvog zvuka tvog srca, i tvog, kao skakljanje, njeznog dodira, do trenutka kada sam mogla na ultrazvuku raspoznati tvoje stvarne obrise - mogla da vidim usnice kako se pomjeraju, rucice kako zaklanjaju lice, nozice kako se odguruju od zidove mog stomaka. Toliko sam se sazivljavala, i prije tvog stvaranja, sa samom idejom kako bi bilo imati te, i pricala ti ove price, znajući da neću uvijek imati vrijeme da se svakoj posvetim, i sabrane misli, da svaku od njih u govor izatkam. Gledam ti oca kako spava, i u njemu vidim isti mir koji osjetim i sama, i uprkos tom miru, potrebu da ga stitim od svega teskog, i uprkos toj potrebi, zelju da mu nudim sve ono lijepo - vidim taj mir koji je okrunjen saznanjem da smo stvorili nesto vrijedno borbe, vrijedno ustajanja svako jutro, nesto otjelotvoreno, prvo u sjeme ljubavi, koje je, kao cudo, izraslo ispod moga srca, neometano samnom, a istovremeno dalo mogućnost da i ja, neometena njim, dovrsim sve ono sto sam naumila da sredim za njegov dolazak, prije nego nam oci prvi put utonu jedne u druge. Cekamo te, čudo naše. Dobro nam došao.

(De)romantizovanje majčinstva

Majčinstvo je predstavljano kao da nema teškoća, ili, kao da su teškoće koje se dese, u potpunosti zasjenjene majčinskom ljubavlju i razumijevanjem. Kao da je svaka žena predodređena za majčinstvo, i činom rađanja posjeduje znanje o tom biću, koje je njome bilo omeđeno devet (više ili manje) mjeseci. Kao da je tih devet mjeseci bilo dovoljno da se uživi u ulogu majke, izoštri čula za potrebe malog stvorenjceta koje sada naziva svojim djetetom, i sada, kada je ono tu, ona spontano uranja u more novih, nikada znanih poduhvata, redovno zapljuskivana valovima hormona.

Majka je ljudsko biće sa potrebama, koje su posredstvom djeteta sputane. Jasno je da su razlozi opravdani i da smo odgovorne za dobrobit bića u nastanku, ali to ne mjenja činjenicu da uskraćena potreba vodi do frustracije, da osjećamo s vremena na vrijeme i ljutnju, koja je sasvim prirodna kada ti neko zadire u granice. Logika kaže: Ono ni ne zna šta čini, samim tim je i nedužno, ali tijelo izmučeno nespavanjem, nedostatkom ritma, neredovnim obrocima, odgađanim potrebama reaguje prirodno štićenjem. Jer nikad u životu nije naš lični prostor bio manje naš i ličan. Konstantno se u njemu nalazi još jedno ljudsko biće i proces je navike da se ono u njega prihvati. Neki to rade spontano, kao što prihvate i sudbinu, i ponašaju se prema njoj bez apsolutnog otpora, a kome god je, kao meni, trebalo vremena da uopšte napravim svoje granice takvim da bi njima bila zadovoljna, zahtjeva trud.
I baš u tome je veličina majčinstva. Ne u tihom podnošenju sudbe, nego u aktivnom prihvatanju iste. Veličina je u prelaženju preko granice bola, prihvatanju nespavanja i mnogih drugih frustrirajućih situacija kao koraka do dobrobiti osobe koja nisi ti. Voljeti i htjeti uprkos svemu tome. Stremiti neovisno o tome ka zadovoljenju očiju punih tebe, nosića koji se okreće prema tebi u pokušaju da osjeti tvoj miris, koji ga smiruje, uhu koje se opija tvojim glasom.

Biti majka znači pomiriti se s tim da je dovoljna naplata za sve to jednostavno vidjeti osmijeh svoga djeteta, koji ti govori: Radiš dobro. 

Ono što ne čujete, a tiče vas se

O porodu i onome do samog čina donošenja djeteta na svijet čula sam. Žene su rado dijelile iskustva, iako, sada kada se osvrnem, mogu reći, sasvim pristrano. Šta mislim pod tim?
Iskustvo poroda je uglavnom bilo ovako opisano: Sve zaboraviš onog trenutka kada dijete uzmeš u ruke. Šta zaboraviš? To je, kao namjerno zapostavljeno, jer, nije bitno, Dijete Ti Je u Rukama. Živo. Ti si isto živa: Držiš Svoje (Vaše) Dijete U Rukama. Nije da nije tako. Živiš ti, i živiš u tom trenutku pobjede nad samom sobom, jer si iz svoje najveće muke stvorila nešto u amanet vremenu koje tek dolazi, ali hej... Nije sad, živiš ti, kao nastavlja se život: Ti i ono, zauvijek sjedinjeni u ljubav koja se ne da opisati i najveća i najljepša i najdivnija.
O ovome ti niko neće pričati, a ja hoću, da se ne bi desili trenuci kao meni, kada sam se osjećala kao prevarenom;
1. Porod je prirodan proces: tijelo samo radi zajedno s tobom, i on je kombinacija tvog napora i prirodnog procesa tvog tijela: oslobađanju od nečega što percipira kao zrelo za život van tebe. Tijelo je mudro. Pratiš ga i znat ćeš kako raditi. I da, znat ćeš kada krene porod. Eh, tu je ta caka, taj dio koji ti niko ne govori: Kada krene porod. Porod nije samo proces "donošenja novog života", porod počinje mnogo prije, pripremom: procesom otvaranja. (A kažu moraš biti otvoren za novo 😂. Ovo je bukvalno to.) To je bolniji dio od poroda. Naravno da je i on prirodan, ali je nekako takav da mi se činio kao da je suprotan od samog čina poroda. Jer, porod je puštanje niz rijeku (kontrakcija), dok je ovaj proces više kroćenje rijeke. Šta se dešava? Osjetiš kako u tebi nadolazi neka snaga, koju opet, treba da nadjačaš. Nadjačavaš je disanjem. Pratiš je od njenog začetka, preko jačanja, do malaksavanja: izdisanjem. To nije kao u filmovima ono plitko, kratko i brzo disanje, baš suprotno. To je više uzimanje daha kao pred ronjenje. I onda, izdišeš zrak, svom dužinom bola, a on se sa dužinom daha, osmanjuje. Na početku je bol isto mali, i kratak. I postepeno se povećava. I ti osjećaš kako raste i kako treba da pojačavaš izdisanje. Međutim, pred sami čin poroda, intezitet bola raste od 0 do preko 100 u sekundama, kao da skoči. Tu više ne možeš da ga ukrotiš, sve da hoćeš, ali i ne trebaš, jer to je dio kada tijelo preuzima, a ti treba samo da se pustiš. I da ga pratiš. To je znači proces naštimavanja na neki unutrašnji ritam. I onda, ples. Sad, kod svakog je različito koliko dugo traju ove dvije, jedna na drugu naslonjene, faze. Kod nekog jako kratko, s kod mene, blago mi se jesam jaka, preko 24 sata. Čin donošenja djeteta na svijet, možda nekih 30ak minuta. Ne se bojati, svaka od nas je posebna, i svaka ima svoju priču i svoju percepciju bola i svoje nošenje s njim. Možda tebi sve ovo bude sasvim lako. I brzo. Ja samo želim da znaš da ima tu više od "kada uzmeš dijete u ruke sve zaboraviš".
Na kraju krajeva, o samom porodu ćeš štošta pročitati, ali ne i onome poslije. Nekako imaš dojam, da je porod "nešto najteže" u svemu tome. Vrhunac jednog zaokruženog procesa jeste, ali kraj, nije.
2. Nakon poroda: Tvoje tijelo. Stomak se ispuhuje, maternica polako spušta... Onda slijedi krvarenje. Oslobađanje viška krvi, jer je volumen krvi u tebi postao dvostruk u trudnoći, da bi bio dovoljan za tebe i bebu. Veliki dio tvoje težine i jeste ta krv. Na početku će to krvarenje biti obilnije, a onda će postepeno da se smanjuje, sve dok se u nekom trenutku ne zamjeni uobičajenim sekretom. Doduše, on će biti nešto gušći, jer dojenje smanjuje vlažnost, ali, ne brini. Kao što već rekoh, tijelo je mudro, i ono se samo, ako uvažavaš njegova ograničenja, regenerira. Ponovit ću opet, slušaj se, i radi onako kako ti je prijatno. Princip prijatnost/neprijatnost kao po rođenju, postaje primaran. Jer, ipak, i jesi se još jednom rodila. Duplicirala si se.
3. "Najteže je djecu podići na noge", kaže meni moja mama, sada, kada to i sama vidim. Da li da te ne bi preplašile, ili iz nekog drugog razloga, žene progovore o periodu nakon poroda, tek onda kada si i sama u tom periodu. To je kao nepisani zakon, koji se ne krši. Sve što ti daju prije toga su sve iste nejasne predstave, uvijek opisane istim riječima, kao da su pohađale kurs, gdje su, svaka ponaosob učile iste fraze. Ili, kao da se to s generacije na generaciju prenosilo. "Sve se izdrži","Šta ti je majka.","Jedna je majka.","Sve to prođe." Blisko onome Sve se zaboravi kad uzmeš dijete u ruke. Ja nisam zaboravila, ali sam imala bitnije: Biti mome malenom na raspolaganju, onoliko koliko mi je moje još ranjeno tijelo omogućavalo. Pusti da ti se pomogne, ali i prati koliko ti pomoći treba. Pronađi balans između: Ne mogu sama i To je lako za mene, sama ti. Ne dozvoli da neko za tebe radi ono što možeš, ali isto tako, da ti radiš ono što ne možeš. Tempo je samo tvoj. Mnogo je novoga za tebe, i uzmi sebi vrijeme. Ti najbolje znaš koliko ti treba. Tu stvarno nemaš niti kome, niti šta da dokazuješ. Prihvati svoju sposobnost, ali i svoju ranjivost, i daj im objema pažnju.
Kada osjetiš da ti nedostaje podrška, traži je. Ne dozvoli da se zaustave na: Sve se to preživi! Pitaj kako, šta je pomagalo, šta se to sve preživi... Jeste veliko ohrabrenje vidjeti da je dijete zadovoljno, nahranjeno, da mirno spava, kao anđeo, da ga ništa ne boli. Osjetiš se kao roditelj svrsishodan. Ali, hormoni u nama plešu, dugo dugo... Istovremeno nas čine jakima i osjetljivima. To je uredu, nisi sama u tome. Obrati se onima koji će te saslušati, bez osude.
4. Uredu je ako nisi savršena. Mit je da postoji majka koja zna šta dijete hoće. Uvijek. Ustvari, češće su majke koje posvećeno slušaju i pokušavaju da prozru, do trenutka kada pogode. Do tada, pogriješe. Ali, ne prestaju sa pogađanjem. To je kao kada pokušavaš da odsviraš ton koji si čula. Pokušavaš sve dok se čuto i odsvirano ne podudare. Samo hrabro! Biti dobra mama znači osloniti se na svoje resurse, onoliko koliko je moguće - kada mogneš više, dat ćeš više. Žrtvovanje sebe u bilo kojem smislu dugoročno šteti kako tebi, tako i tvom djetetu: Njemu treba više od svega da ti traješ, da budeš pored njega. Nekad mu ne možeš odmah ublažiti bol, ali možeš biti pored njega. I to je sasvim dovoljno. Daj mu onoliko od sebe koliko možeš!
Opet ću ti ponoviti, ne zaboravi, misli guzom. Uzmi sebi vrijeme. Nekad će to biti 5 minuta, nekada 30, nekada minuta. Kada dođe vrijeme za predah, oslušni se, potapši po ramenu, i udahni, sasvim polako. Neće se svijet srušiti za to vrijeme. Kad se vratiš nazad, sve će te čekati pomalo isto kakvim si ga ostavila, pomalo promijenjeno. A takva ćeš biti i ti.

Nit

Bila sam tvoja kolijevka
Disala zrak za tvoja pluća
Grčila srce za tvoju krv
Birala hranu za tvoje zdravlje

Bila sam tvoje oko za svijet
I birala šta želim da vidiš
Osjećala za tebe
I birala šta bih voljela da osjetiš
Micala se od ljudi koji mi nisu godili
Primicala ljudima koji bi se rado nagodili
I s kojima je svaki dah bio u službi smijehu.

Bila sam tvoj kofer
Vodila te gdje sam htjela da budeš
Polijegala glavu gdje bih htjela da čuješ
Kako mir liječi dušu.

Pričala sam ti o svijetu onakvom
Kakav bih voljela da je
O ljudima kakvi bi trebali da budu.

Bila sam tvoje tkivo
Sav si bio satkan od moje materije
Uobličen našim genima
Nadojen hemijom mojih raspoloženja.

Sada, kada si tu,
Iako ti ne trebam za dah
Trebam ti za razloge disanja
Iako ti ne trebam za pokret
Trebam ti za želju kretanja
Iako ti ne trebam za vid
Trebam ti za bogatstvo viđenja.

Više nismo dijelovi jednog tijela
Ali smo biljeg i papir
Ti si moj odraz ogledala
I spojeni smo najjačom i najnevidljivijom niti.

Disat ćemo isti zrak sa različitim namjerama
Gledati u isto nebo, a prepoznavati različito iz oblaka
Putovati istim stazama različitom brzinom koraka.
I razilaziti se
Samo
Da bi se ponovo sreli
Kod vrela odakle smo oboje potekli.

Spojeni zauvijek najjačom i najnevidljivijom niti.

Oda Majkama

Kada sam se porodila, moje divljenje prema majkama je poraslo do neogranicenih vrijednosti. Jos vise prema onim majkama koje imaju vise djece - jer, niko od nas ne zna kakav će biti njegov porod, ali svako ko ga je jednom prosao, (uzevsi u obzir da svako razlicito tolerise bol i gleda na cin poroda, da svakome to nosi sasvim njemu jedinstvenu vrijednost, i svako ulazi sa određenim pretpostavkama o tome u cin radanja,) i odlucio se nakon tog, nedvojbeno bolnog i olaksavajućeg iskustva, ponovo dozivjeti to isto, ne znajući nista osim da će biti ponovo bolno i oslobađajuće. Znaci, svjesno odabrati podnijeti bol, nepojmljivu aparatu koji je pretvara u mjerne jedinice ali ne moze stvarno pojmiti niti izmjeriti, bol neuporedivu sa bilo kojom drugom, prethodno iskušenom boli, jacu od svake prethodne boli - to moze samo odabrati Majka. Postati jednom majka, znaci reprogramirati se, znaci nikada vise ne biti isti, znaci postati ostvaren i nepobjediv, sa neogranicenim kapacitetom ulaganja u rast voljenog rođenog bića, cije je srce lupalo uporedo s tvojim, cije je tijelo sraslo sa tvojim, ne skodeći mu, kao sto samo dijete moze postojati u majci. Ne mogu reći da postoji ista cime sam vise fascinirana nego tom simbiozom, tim zajednicnim rastom, tim pomjeranjem granica tijela -cinjenicom da ti se organi stisnu, a rade, da ti tijelo naoko ogranicenog kapaciteta proizvodi sve potrebno za jos jedno tijelo u razvoju... Da ti se kosti razdvajaju, a hodas, da ti se vilica odvoji pri porodu, a prezivis... Samom cinjenicom da u tebi raste "strano tijelo" a tvoje tijelo ne samo da ga ne registruje kao takvo (a tesko da će ikada biti nesto "strano" i veće) nego se svo usmjeri da opskbi tog rastućeg "uljeza" svim onim sto mu je potrebno, pod prijetnjom vlastite stete. Naravno da majke urade sve da poravnaju stetu i naravno da su i prije samog cina poroda usmjerene da tu sjemenku zivota ispod srca opskrbe sa svim onim sto joj je potrebno da bi kasnije isklijala u najljepsi cvijet, upornoscu kakva se samo tada ima.