Devet

Budim se i već osluškujem, prstima, kako lezis. Smjesim se i cekam, da hemija mojih osjećanja kroz krv dotece i do tvog krvotoka, kao da ti saljem poruku koju samo ti razumjeti mozes. Ponekad, ta ista hemija, krene i u smjeru moje glave, i udari mi na oci, u vidu tankog sloja suza, koje samo orose kapke, ali ne kanu, nego, kao ociste ocne vjeđe, i kombinovane sa osmijehom, i smirenim dahom, daju utisak spremnosti za ono sto dan donosi. A ti, ponekad, uzvratis odmah nekim pokretom, kao da kazes, tu sam i osjetio sam. Devet je mjeseci kako skladno zivimo u ovom jednom tijelu. Nikada nisam mogla naslutiti da ćemo se tako obostrano prihvatiti. Devet mjeseci zivis u meni, bez ijednog znaka otpora. Bez mucnina, bez zgaravica, kao da si nadograđeni dio mene, ali za koji je uvijek postojao predviđen prostor i koji se savrseno uklopio u, za njega, predviđeno mjesto. Naravno, vidim ja kako se moje tijelo oblikuje da bi tvoje imalo taj jednako potreban prostor za biti zivim, ali to se desava tako postepeno, da imam vremena da svaki centimetar postajanja drugacijom pojmim i prihvatim. Nenametljiv, kao i ja, ostavljas trag, ali tako pazljivo i s tolikim obzirom, da mi je dojam da jednom kada budemo dva tijela, ja ću biti ista ona koja sam bila i prije tebe. Ovdje mislim samo na kalup tijela ipak. Jer, nemoguće je, da nakon ovih nasih mjeseci skupa i svega onoga sto će uslijediti, budem opet, bas ista, ona od prije. Toliko sam se sazivljavala sa tobom od saznanja da si tu, preko prvog zvuka tvog srca, i tvog, kao skakljanje, njeznog dodira, do trenutka kada sam mogla na ultrazvuku raspoznati tvoje stvarne obrise - mogla da vidim usnice kako se pomjeraju, rucice kako zaklanjaju lice, nozice kako se odguruju od zidove mog stomaka. Toliko sam se sazivljavala, i prije tvog stvaranja, sa samom idejom kako bi bilo imati te, i pricala ti ove price, znajući da neću uvijek imati vrijeme da se svakoj posvetim, i sabrane misli, da svaku od njih u govor izatkam. Gledam ti oca kako spava, i u njemu vidim isti mir koji osjetim i sama, i uprkos tom miru, potrebu da ga stitim od svega teskog, i uprkos toj potrebi, zelju da mu nudim sve ono lijepo - vidim taj mir koji je okrunjen saznanjem da smo stvorili nesto vrijedno borbe, vrijedno ustajanja svako jutro, nesto otjelotvoreno, prvo u sjeme ljubavi, koje je, kao cudo, izraslo ispod moga srca, neometano samnom, a istovremeno dalo mogućnost da i ja, neometena njim, dovrsim sve ono sto sam naumila da sredim za njegov dolazak, prije nego nam oci prvi put utonu jedne u druge. Cekamo te, čudo naše. Dobro nam došao.