Faza Novog doba: Prvo odbijanje sise

Odbiti sisu meni je značilo kraj moje vladavine, ako je ikada takvog nečega i bilo. Pod odbiti sisu ne mislim period kad je dijete već veliko, i kome se roditelji raduju, jer to za njih znači više samostalnosti - odbiti sisu je prvi put kada dijete na nuđenje sise, koja je do tada bila riješenje za sve, odluči: Ne. To znači već novi stupanj razvoja, kada oni zna i samo da ne postoji jedan lijek za sve, a tako i mi, koji ga pratimo i usklđujemo se s njim, treba da otkrivamo dodatne načine da mu ugodimo. Iznenadili bi se koliko ima načina. Dojenče funkcioniše po principu ugode i neugode,  i stvar je istraživanja šta je to što mu pruža ugodu. Neugodu mu svakako pružaju pune pelene, i svakojaka žuljanja (jer je tada baš osjetljivo na to), glad, gasovi, kakenje, nedostatak topline, što roditeljske što topline kao takve - a ugodu, skoro po pravilu, sve od toga suprotno. Najviše od svega, roditeljska toplina i bivanje na raspolaganju. Jer, njegov mali svijet se raspada onda kada mu je neugodno, i imati pored sebe biće koje je usmjereno samo na to da mu okonča istu, i pruži sigurnost, utjehu, nježnost u velikom broju slučajeva samo od sebe rijršava problem. Naravno, da to biće i samo trpi neugodu: Ne mogu opisati tu nemoć, kada pored tebe plače dijete, i ti si jedini koji mu može pomoći, a ne uspijevaš otkriti kako. Istražuješ uzroke, isprobavaš utjehe, ispjevavaš pjesme, maziš maženjima, majmunišeš se, nosiš, spuštaš klonuo, i opet sve ukrug, i bivaš iscrpljen, ali to su jedine borbe na svijetu koje zaista ne možeš predati. Jer, tada i samo tada, od tebe i samo od tebe zavisi blagostanje cijelog jednog svjetskog poretka: Zavisi blagostanje tvog djeteta. Od tebe zavisi njegov život, potpuno. Ti ga opskrbljuješ ne samo hranom, ne samo prisustvom, nego, tvoja kreativnost u iznalaženju načina kako da budeš tu za njega u stanju potrebe,  prevazilazi sve ono što si nekada smatrao svojim umijećem. Tvoje tijelo prevazilazi granice koje nisi ni slutio da su tako visoko postavljene... I čak i tako neispavani, nervozni, naoko nemoćni, uspijevamo da izmognemo naći te načine kako pružiti djetetu ugodu, koja prevazilazi neugodnost. Tek tada se postaje roditeljem. Kada savladaš vještine koje to nisu urođene - a koje su plod tvoje usmjerenosti na drugo biće, tvoje osjećajnosti naspram njega, tvoje spremnosti ulaženja u cipele nekoga ko i ne zna da ih nosi.

Eh, to je ono na što se ne priprema, na šta te niko ni ne može pripremiti. A to je ono o čemu se ni ne priča često, a čeka te.

Eh, da otvorim temu...

Kada sam odlučila da želim postati majka, ovo su bile moje dvojbe... (dio drugi: Zrelost i tijelo)

U periodu premišljanja da li sam spremna okruniti se ulogom majke, najveće pitanje mi je bilo pitanje zrelosti.

Za mene je to značilo: Da li sam spremna po strani ostaviti svoje hobije, svoja sitna zadovoljstva, svoju slobodu kretanja, naposljetku: odreći se svoga tijela u korist postojanja drugog tijela unutar mene.

Tu mislim na dopuštanje mogućnosti da će trudnoća rezultirati promjenama na mom tijelu kojima će trebati vrijeme da se obrnu, uz potencijalnu mogućnost da se ne obrnu. Tu mislim na dobijanje na težini, na promjene na koži (strije), zubima, kosi...

Naravno da me zaokupljala misao o tome kako ću izgledati nakon trudnoće, kao i koje će biti posljedice poroda. Htjela sam da budem lijepa mama, ali i idalje funkcionalna mama.

Bitno mi je bilo zadržati oboje. S ovim dijelom "lijepa" mi se lakše bilo oprostiti i ostaviti ga "na leru". Ono što sam uradila je: Uslikala se u kupaćem kostimu prije odluke o začeću, i odlučila da ću tu sliku uzeti svaki put kada budem u dvojbi kako želim izgledati, i koliko je to što mi treba da bih dosegla svoju figuru. Ako ne za to, koristit ću tu sliku da znam kakva sam bila na vrhuncu svoje funkcionalnosti.

Ovaj dio funkcionalna mama: To je od mene tražilo aktivnost. Prvo, pasivnu aktivnost - čitanje o načinima da se iz namirnica i aktivnosti napravi najbolja moguća kombinacija, kako bih do kraja trudnoće bila u najboljoj mogućoj formi u kojoj bih mogla biti.

Nadamnom veo zabrinutosti oko naticanja nogu, problema sa proširenim venama, i ostalim otržavajućim okolnostima. Još, pijem vodu ko kamila: Kada popijem čašu, može mi biti cijeli dan, a da bih ovo dvoje suspregla, tu "kamilu u sebi" moram pobijediti.

I onda, one priče o čudnim prohtjevima, tipa: kisele krastavce sa nutellom. Priče: Jedeš za dvoje. I ostali "da-Bog-dragi-sačuva" izleti u besmislenost koji se pokušavaju nametnuti kao istina koja vrijedi (za sve).

I, tako, ostadoh trudna. Tijelo bi zahvalno i blago prema meni i novom tijelu u mom središtu: Bez povraćanja, lagano debljanje, bez posebnih prohtjeva, osim želje da jedem voće, nisam pušila-pa se toga nisam ni morala odreći, bez kafe sam savršeno mogla - i samo tijelo je nije htjelo, a čokolada mi je, maltene, smetala: Jedna kockica mi je bila sasvim dovoljna, dvije već previše. Kao da se sve samo od sebe reprogramiralo.

Kada je stomak postao primjetan, kreme za strije: uprkos činjenici da imaju ograničeno djelovanje i da će pojava strija više ovisiti od drugih faktora. Htjela sam uraditi sve što se može uraditi da se ne dese, ili da se dese u što manjem omjeru. A, ako bih se i desile, pomirena sam s tim da je to popratna promjena, a bitnije od nje je da moje tijelo iznese trudnoću uz najmanju moguću štetu po vitalne organe. Koža: znamo da se ona da tretirati, da postoje vježbe, aktivnosti i načini...

Rezultat: Do zadnjih par sedmica pred porod, djelovalo je kao da tretman kremama, dobrom ishranom, nejedenju za dvoje, aktivnost i šetnje koje su do zadnjeg dana bile sastavni dio svakodnevnice, stvarno urođuju plodom - ni strije. A stomak: ogroman: U poređenju sa ostatkom tijela. Dobila sam ukupno 14kg, koje su, u tom trenutku, izgledale kao da su sve u stomaku (na kraju se tako i ispostavilo). Beban je imao oko tri i po kilograma zadnjih sedmica, i onda, odjednom: strije. Za očekivati, realno: nositi toliki stomak, i samo njega, za logičnu posljedicu ima rastezanje. Nije mi tako teško ni palo - to je jedino "loše" što je produkt moje trudnoće.

Draže mi je bilo što se nije ostvarilo ono što mi je par mjeseci "trudnija" prijateljica rekla: "Zadnjih dva mjeseca si 90% invalid." i što su me žene oko mene, u 7 mjesecu idalje vitku ubjeđivale da ću "tek sada početi da se gojim". Ne mogu dočarati njihove začuđenosti kada su me u devetom mjesecu idalje viđale u pokretu i vitku. Držale su me za "vanserijsku". I osjećala sam se tako: Sve me, hvala Bogu, obišlo, što mnoge ne obiđe, što je dio trudničke svakodnevne težine.

Pišem vam ovo da se, prije nego se odlučite  za iskorak prema stvaranju porodice, prvo vratite koak nazad: Do sebe. Da se oslušnete, čujete šta to žubori u vama, i ukrotite u onom smjeru kojem bi vam najradije bilo da ide.

Recept je jednostavan, sastoji se od dvije riječi. Možda ih već i slutite:

Mislite guzom!

Mojih devet(deset) mjeseci sa Makom, porod i nakon poroda - u najkraćim crtama

Trudnoća

Cijela trudnoća je protekla bez ikakvih alarmantnih situacija, bez puno straha i nekako, kao da je tijelo zaista stvoreno da to "strano tijelo u sebi" "podnese" bez ikakvih posljedica po sebe ili njega. Kada bi me pitali Kako podnosim trudnoću, uvijek bih rekla da ništa ne podnosim, jer fakat, nešto podnositi značilo bi da to nešto ima određenu dozu teškoće koju treba savladati, a to nije bio slučaj.

Tako da sam znala govoriti, dajem djetetu prednosti par mjeseci, nakon rođenja, nek me izmrcvari koliko želi, bez da mu zamjerim (tada sam bila "popušila priču" da djeca to zaista rade, eh... dešava se i najboljima :P ).

Predporod i Porod

Porod je počeo u 3:30, 17.11., 7 dana nakon termina. Moja ginekologinja je rekla, u slučaju da ne počne do subote (18.11) da se javim u bolnicu, da vide šta dalje. Ipak, tada u 3.30, rečeno mi je da trebam čekati da se kontrakcije približe na 5 min da bih krenula u bolnicu, koja je u drugom gradu. Kada su došle na 5 minuta, i tako trajale sat vremena, nazvala sam ih da dolazim, jer sam se trebala poroditi u drugom gradu. Bolnica je nekih pola sata, bez saobraćaja udaljena od mene. Došli smo oko 8 u bolnicu.

Porodila sam se 18.11., u 9:32.

Ono što je između, u nekom drugom postu.

Zašto sam ovo krenula pisati?

Zbog činjenice što sam rekla na početku: Dat ću mom djetetu prednosti da me "mrcvari" par mjeseci, jer je toliko "srastao" i "srodio se samnom"...

Bila sam to malo zaboravila dok sam ga toliko dugo rađala. Kad sam se "dozvala pameti" sjetila sam se svojih riječi, i sada, javno, želim da se izvinim svoj djetetu i da priznam svoju grešku.

Obećavam dalje, da ću isto tako savjesno da vodim računa o svojim riječima, i da stojim iza njih, uvijek, nakon što ih izgovorim, ma kako teško bilo!

A ti, Mak, imaš još fore tih svojih par mjeseci da me mrcvariš, jer to još nisi počeo, pa, život je pred tobom, iskoristi svoje pravo, napismeno dato!

Moja mama, našla rodu, dva dana pred porod, u nadi da će nam donijeti Maka, koji je u tom trenutku kasnio 6 dana. Doduše, malo nam je roda "fensi", ali takve su u Njemačkoj rode, nemoj da vas čudi.