Odbiti sisu meni je značilo kraj moje vladavine, ako je ikada takvog nečega i bilo. Pod odbiti sisu ne mislim period kad je dijete već veliko, i kome se roditelji raduju, jer to za njih znači više samostalnosti - odbiti sisu je prvi put kada dijete na nuđenje sise, koja je do tada bila riješenje za sve, odluči: Ne. To znači već novi stupanj razvoja, kada oni zna i samo da ne postoji jedan lijek za sve, a tako i mi, koji ga pratimo i usklđujemo se s njim, treba da otkrivamo dodatne načine da mu ugodimo. Iznenadili bi se koliko ima načina. Dojenče funkcioniše po principu ugode i neugode, i stvar je istraživanja šta je to što mu pruža ugodu. Neugodu mu svakako pružaju pune pelene, i svakojaka žuljanja (jer je tada baš osjetljivo na to), glad, gasovi, kakenje, nedostatak topline, što roditeljske što topline kao takve - a ugodu, skoro po pravilu, sve od toga suprotno. Najviše od svega, roditeljska toplina i bivanje na raspolaganju. Jer, njegov mali svijet se raspada onda kada mu je neugodno, i imati pored sebe biće koje je usmjereno samo na to da mu okonča istu, i pruži sigurnost, utjehu, nježnost u velikom broju slučajeva samo od sebe rijršava problem. Naravno, da to biće i samo trpi neugodu: Ne mogu opisati tu nemoć, kada pored tebe plače dijete, i ti si jedini koji mu može pomoći, a ne uspijevaš otkriti kako. Istražuješ uzroke, isprobavaš utjehe, ispjevavaš pjesme, maziš maženjima, majmunišeš se, nosiš, spuštaš klonuo, i opet sve ukrug, i bivaš iscrpljen, ali to su jedine borbe na svijetu koje zaista ne možeš predati. Jer, tada i samo tada, od tebe i samo od tebe zavisi blagostanje cijelog jednog svjetskog poretka: Zavisi blagostanje tvog djeteta. Od tebe zavisi njegov život, potpuno. Ti ga opskrbljuješ ne samo hranom, ne samo prisustvom, nego, tvoja kreativnost u iznalaženju načina kako da budeš tu za njega u stanju potrebe, prevazilazi sve ono što si nekada smatrao svojim umijećem. Tvoje tijelo prevazilazi granice koje nisi ni slutio da su tako visoko postavljene... I čak i tako neispavani, nervozni, naoko nemoćni, uspijevamo da izmognemo naći te načine kako pružiti djetetu ugodu, koja prevazilazi neugodnost. Tek tada se postaje roditeljem. Kada savladaš vještine koje to nisu urođene - a koje su plod tvoje usmjerenosti na drugo biće, tvoje osjećajnosti naspram njega, tvoje spremnosti ulaženja u cipele nekoga ko i ne zna da ih nosi.
Eh, to je ono na što se ne priprema, na šta te niko ni ne može pripremiti. A to je ono o čemu se ni ne priča često, a čeka te.
Eh, da otvorim temu...
Nema komentara:
Objavi komentar